POVIJEST GRADA NA RIJEČINI

Rijeka je smještena na obali Kvarnerskog zaljeva, najsjevernijeg dijela Jadranskog mora, kojim se Mediteran najdublje uvukao u europski kontinent i upravo tu najviše približio zemljama srednje Europe. Budući da je u zaleđu Kvarnera Dinarsko gorje najniže, tu je i najlakši prijelaz između Podunavlja i Jadrana. Stoga je i geoprometni položaj Rijeke izvanredno važan. Veliku važnost u životu Rijeke ima Rječina, krška rijeka što grad tijekom cijele godine opskrbljuje zdravom pitkom vodom, a djelomično i električnom energijom. Izvire u neposrednom zaleđu Rijeke i nakon 17 km utječe u more u samom gradu. U prošlosti je njezino ušće tvorilo jedini prirodni zaklon za jedrenjake pa je tu bila i prva luka grada Rijeke. Tako je ušće Rječine bilo zapravo prvi zametak današnje velike riječke luke, izgrađene pred gradom u prošlom stoljeću.
Škrta priroda i nepogodan reljef oduvijek su prisiljavali riječko stanovništvo da se za svoj opstanak okrene moru i u njemu nađe osnovu svog života i rada.
Rijeka s okolicom ima površinu od 515 km2, a sam grad 50 km2, treći je po veličini u Hrvatskoj.
Ovaj je prostor naseljen u dalekoj prošlosti, a prvi podaci o stanovništvu spominju se još u doba Rimskoga carstva. Polovicom 19. st. grad ima oko 15.000 stanovnika, a do 90 % stanovništva su Hrvati.
Ubrzani gospodarski razvoj utjecao je na veliki mehanički priraštaj stanovništva, što je uz prirodni priraštaj, pridonijelo znatnom rastu broja stanovnika na području Rijeke, pa je po popisu iz 1991. godine općina Rijeka imala 206.229 stanovnika, a sam grad Rijeka 167.964 stanovnika. Stanovništvo Rijeke i dalje je najvećim dijelom hrvatsko (70%), ali u Rijeci skladno žive i pripadnici ostalih naroda.
Stupanj pismenosti je vrlo visok, a stupanj obrazovanja je primjeren, osobito u zadnjih 45 godina, otkad se u Rijeci osnivaju fakulteti, a od 1973. godine i Sveučilište. Školstvo ima bogatu tradiciju, posebice osnovno i srednje čiji začeci sežu u početak 15. odnosno 17. stoljeća.
Brojna akropolska prapovijesna naselja smještena na podbrđu oko Riječkog zaljeva, najčešće u blizini vode i mora, u međusobnoj vizualnoj komunikaciji tvore sustav gradina opasanih moćnim rubnim nasipom od suhozida. Veli vrh, Vela straža, Trsatski breg, Sv. Križ i Solin kronološki datiraju od brončanog do rimskog doba, a svjedoče o silnoj društvenoj organizaciji Liburna, pomorskog i primorskog naroda nastanjenog uz Kvarner i u Istri do Labina. Rimski nalazi otkriveni na potezu od riječke Brajde, preko Starog grada do Sv. Lovre u Sušaku, svjedoče da se na tom arealu nalazila Tarsatica, od 4. st. pr. Krista ključna točka obrambenog sustava klauzura Julijskih Alpa, tzv. "liburnijskog limesa". Pod srednjovjekovnim bedemima, koji su opasivali Stari grad, otkrivena je rimska substrukcija (Korzo, Kaštel), temelji antičkih zidina debljine 1,8 do 2 metra. Nedaleko od Crkve Uznesenja Marijina, u Užarskoj ulici, arheološki su istraženi ostaci hipokausta rimskih termi i arhitekturnog sklopa koji se proteže prema zapadu do Mljekarskog trga. Stara vrata (Arco Romano), uzidana između kuća u istoimenoj kali, ulaz su u zgradu rimskog pretorija limeske utvrde s ostacima zidova iz 4. st., građeni u tehnici opus mixtum, nedavno otkriveni. Od Jadranskog trga do Brajde, uz trasu nekadašnje rimske ceste, što je spajala Tergeste (Trst), preko Tarsatice (Rijeke) sa Seniom (Senjom), pružala se rimska nekropola iz 1-2. st. n. ere, a pod porušenom zgradom Kortila na Sv. Lovri u Sušaku (Hotel Neboder) otkrivena je uz temelje kultne građevine, kasnoantička nekropola iz 4. stoljeća.
Nakon franačkih razaranja Tarsatice i barbarskih prodora u Istru na Kvarneru se osjeća ekspanzija duhovne i političke moći Rimske crkve.
Novo naselje na mjestu razorene rimske Tarsatice, nazvano po crkvici Sv. Vida, Reka Sv. Vida, Sv. Vid na Rječini, ili St. Veit am Pflaum, izraslo je na talozima antičke i starokršćanske prošlosti. Novi stanovnici privučeni blizinom obale, obiljem pitke vode i skloništem za brodove u luci na ušću Rječine, pretvaraju prvotnu jezgru koncentriranu oko crkve Sv. Vida u grad unutar preostalih antičkih zidina Tarsatice, koje imaju svoja vrata, kule, ulice i trgove, a sve je to vezano preko Zagrada i Pregrada uz tarsatički ager. Nekadašnje sijelo tarsatičke biskupije, Crkva uznesenja Marijina, postaje Zborna crkva, središte arhiđakonata i kaptola s crkvenom jurisdikcijom na području kvarnerske gospoštije. Arhiđakonat ostaje neposredno podložan biskupu u Puli.
Slabljenje autoriteta pulskog biskupa i ambicije feudalnih dinasta, Devinaca, pomažu polagan razvoj gradske autonomije, a s tim u svezi i institucije, gradskog statuta i diferencijacije među stanovništvom. Feudalci, Devinci, grade na najvišoj točki u gradu arx, Kaštel, moćnu tvrđavu, jer od konca 13. st. dobiveni feud smatraju svojim vlasništvom. Između 1336. i 1365. god. "Zemlju Riječku Sv. Vida", kao zalog svojih rođaka Devinaca, držali su krčki knezovi, gospodari susjedne Vinodolske knežije. Krčki su knezovi sporazumno vratili Rijeku Devincima 1365. godine. Devinska gospoda, kao germanska vlastela, bili su vazali i moćnih transalpskih feudalnih dinasta, čime se tumače umjetnički dotoci alpske gotike u Rijeci. Tomu je pridonio razvoj trgovine sa zaleđem i preko mora. Tako je Rijeka od druge polovice 14. st., kao feudalni grad-tvrđava, pomoću tankog feudalnog sloja i formiranog patricijata, postala rasadištem umjetničke aktivnosti.
U razdoblju od 13. do 15. st. Rijeka se razvija u trgovačko i pomorsko središte, s manufakturnom proizvodnjom i brodogradnjom. Rijeka dobiva 1438. i svoj hospital, 1440. prvu drogeriju, 1455. gradsku školu na talijanskom jeziku (tada trgovačkom jeziku na Mediteranu), a 1457. kaptolsku školu na hrvatskom jeziku s glagoljskim pismom. Sve do 1613. hrvatski je jezik u službenoj, javnoj uporabi, a otada se sve više koriste latinski i talijanski. Od 13. st. krčki knezovi učvršćuju izbočenu najzapadniju točku svoje kopnene Vinodolske knežije, trsatski Kaštel. Nedaleko od njega, na mjestu gdje je po legendi stajala Nazaretska kućica, knez Nikola gradi zavjetnu kapelu. U 15. st. tu će biti izgrađena gotička jednobrodna propovjednička i hodočasnička Crkva Gospe Trsatske. Njezina je arhitektura bila odraz mediteranskih strujanja iz Dalmacije. U 15. st. očituje se i u gradu Rijeci izraziti mediteranski utjecaj iz Dalmacije.
Već tada u blizini Rijeke jačaju konkurentske luke Bakar i Kraljevica, posjedi snažne feudalne obitelji Zrinski. U sukobu s Bakrom riječka trgovina opada.
 Od drugog desetljeća 17. st. u Rijeci se nakon Madridskog mira 1617. godine smiruju prilike. Razvija se manufaktura, veliki je priljev poduzetnih stranaca, trgovina se razvija morem i kopnom pa grad osniva svoje konzulate u brojnim pomorskim središtima. Pokazuje se potreba za naobrazbom (latinska gimnazija 1627.), a novodošli građani nameću ukus ustajaloj sredini i potrebu modernizacije postojećeg. Ekonomsko nadmetanje i posttridentinska politika Habsburgovaca, tadašnjih feudalnih gospodara Rijeke, pridonose razvoju barokne umjetnosti. Crkveni redovi, kapucini, franjevci i isusovci svojim inicijativama u gradnji crkava i samostana pridonose povezivanju Rijeke s umjetnosti Veneta, Furlanije i unutarnjih austrijskih zemalja. Arhitekti, slikari i skulptori iz velikih umjetničkih centara rade u Rijeci i unose internacionalne oblike baroknog stila u sakralnu arhitekturu.
U inventaru riječkih crkava sačuvana su djela primijenjene umjetnosti, među kojima je, neosporno, najvrijednija vrlo kvalitetna rešetka od kovanog željeza pred svetištem u crkvi Gospe Trsatske iz 1705. te ograde na propovjedaonicama u Crkvi uznesenja Marijina i u Crkvi Sv. Vida. Srebrni liturgijski pribor u riječkim crkvama predstavljen je djelima poznatih venecijanskih, augzburških i bečkih srebrara, signiranim puncama iz 17. i 18. stoljeća. To su brojni relikvijari, pokaznice, garniture svijećnjaka, piramide i kandila u Crkvi Gospe Trsatske, u crkvama Uznesenja Marijina i Sv. Vidu. Ti radovi kvalitetom ne zaostaju za djelima velikih kulturnih i vjerskih sjedišta.
 Novodošli građani iz Veneta, Furlanije, Gorice i austrijskih zemalja, privučeni pomorstvom, zanatima i industrijom, imaju potrebu za nobilnom arhitekturom, a ta se potreba povećava proglašenjem Rijeke 1719. godine slobodnom lukom. Otad u grad, u kolonijama, pristiže novo stanovništvo. Za potrebe pravilnog održavanja karantene u slobodnoj luci car Karlo VI. o svom trošku 1722. gradi Lazaret, od kojega je sačuvan monumentalni barokni portal s memorijalnim natpisom ( u Krešimirovoj ul.).
Rijeku je 1750. pogodio katastrofalni potres. To je bila prigoda da se grad proširi i izvan srednjovjekovnih zidina na Pregradu i Rovu. Po urbanističkoj regulaciji zaslužnog arhitekta Antuna Gnamba uređuje se "riječki trokut", odnosno nasipavani prostor na potezu između ušća Rječine i današnjeg Jadranskog trga. Ujedno se izgrađuje obalna prometnica od Mlake do Trga na Rječini (sadašnji Trg bana Jelačića), sade se platane od @abice do upravne zgrade Rafinerije šećera, podignute 1782. na inicijativu Privilegirane orijentalne kompanije u stilu jozefinijanskog baroka. Nakon potresa 1750. obnovljena arhitektura u Starom gradu (Civitas vetus) prilagođava se ambijentalnim vrijednostima pučkog baroka, dok arhitektura izvan Starog grada, na području tzv. Civitas nova, na reguliranom i nasipavanom arealu "trokuta", nosi oznake jozefinskog baroknog klasicizma.
  Godina 1848. je godina revolucija i sukoba Hrvata s Mađarima. Josip Bunjevac, podžupan zagrebačke županije, s ovlaštenjem bana Josipa Jelačića 31. kolovoza 1848. vraća Rijeku Hrvatskoj, a ban Jelačić postaje guverner. Hrvatski se jezik uvodi u latinsku gimnaziju, gdje dolazi Fran Kurelac (1849), čovjek koji je svojim nacionalnim i književnim radom obilježio to vrijeme. Osniva se Narodna čitaonica (1850.) koja postaje kulturno žarište riječkih Hrvata. Godine 1851. od 12.272 stanovnika Hrvata je 11.581, Talijana 691, a broj ostalih je neznatan. Pod vlašću banske Hrvatske, Rijeka ostaje dva desetljeća (1848. - 1868.).
Nastojanja Mađara usmjerena su na osvajanje Rijeke. Hrvatski sabor ističe prava Hrvatske na Rijeku kao njen sastavni dio i uspostavlja, uz potvrdu austrijskog cara (8. studenog 1861.), Riječku županiju koja u predstavci, što ju je sastavio Ante Starčević, zahtijeva cjelokupnost hrvatskih ze Vlada u Budimpešti čini sve da "mađarsku" Rijeku izgradi u jaku pomorsku luku, kao svoj izlaz na Jadransko more. Istodobno, polustoljetna mađarska vlast u Rijeci pridonijela je denacionalizaciji grada. Mađarske vlasti ukinule su hrvatski jezik u školama i uvele talijanski i mađarski. Hrvatska gimnazija, kao nacionalno i kulturno žarište riječkih Hrvata, održala se u Rijeci do 1869. godine, kada je silom preseljena u Sušak, dio grada pod hrvatskom vlašću. Politički i nacionalno svijesni Hrvati Rijeke i Sušaka, administrativno odvojenih dijelova grada, nisu mirno promatrali djelovanje Mađara koji su zbog svojih interesa podržavali talijanski jezik i talijanizaciju građanskog sloja. U Sušaku već 1878. počinje izlaziti list Sloboda, časopis Hrvatska vila (1882.), a tiskaju se i knjige na hrvatskom jeziku. Konačno, na poziv rodoljuba ovog područja, iz Dubrovnika u Rijeku dolazi Frano Supilo, čuveni hrvatski političar i javni radnik, pravaš, koji 1900. godine počinje izdavati politički dnevnik Novi list, prvo tiskan u Sušaku a od 1901. u Rijeci. Preko lista Supilo širi napredne političke misli, razvija borbeni duh Hrvata u otporu Austriji, mađarskim pretenzijama potpunog potčinjavanja Hrvatske i talijanaštvu.
Raskidanjem svih odnosa Hrvatske s Ugarskom i habsburškom dinastijom, na zasjedanju Hrvatskog sabora u Zagrebu 29. listopada 1918. Rijeka je vraćena Hrvatskoj i guverner Zoltan Jekelfalusuzy predaje vlast predstavniku Narodnog vijeća Države SHS, velikom županu Rikardu Lencu. Vlast Hrvatskog narodnog vijeća u Rijeci traje vrlo kratko. U ime Antante u riječku luku 4. studenog 1918. ulazi talijanska flota, a Rijeku 17. studenog 1918. okupira talijanska vojska. U grad 12. listopada 1919. upada Gabriele d' Annunzio sa svojim legionarima (arditima) i proglašava svoju vlast - regencu, koja traje do 18. siječnja 1921. Rimskim ugovorom od 27. siječnja 1924. između Italije i Kraljevine SHS, Rijeka je prepuštena Italiji.
 Poslije oslobođenja, glavno obilježje razvoja riječke privrede čine industrijske, pretovarno-tranzitne i međunarodno-trgovinske funkcije. One su omogućile da Rijeka postane snažno prometno čvorište, glavna i najveća luka u državi, jedno od najjačih industrijskih centara Hrvatske, najveći izvozno-uvozni centar koji s jakim deviznim priljevom znatno pridonosi platnoj bilanci države. Sve to čini Rijeku ishodištem pomorskog života Hrvatske i glavnim gradskim središtem istočne obale sjevernog Jadrana. Šezdesetih godina počinje brzo širenje riječke luke i njezino osuvremenjivanje. Godine 1963. izgrađen je žitni silos, a 1967. automatiziran je rad luke rasutog tereta u Bakru. Na Brajdici je izgrađen moderan kontejnerski terminal. Promet riječke luke 1978. godine dostiže 14,7 milijuna tona ( u 1950. godine 2,4 mil. tona).
Industrija je najvažnija riječka privredna djelatnost čije 22 veće radne organizacije ostvaruju oko 28 % društvenog proizvoda. Poslije velikih napora uloženih u obnovu, industrija Rijeke se ubrzano razvijala, dostigla je značajanu tehnološku i komercijalanu razinu uz veliko povećanje zaposlenosti i preotela prvenstvo prometu koji je dugo bio glavno obilježje riječke privrede. Razvijena i raznovrsna industrija upotpunjuje pomorsko-uslužni karakter Rijeke, zadovoljava znatan dio potreba stanovništva i snažno sudjeluje u međunarodnoj trgovini. U energetici Rijeka raspolaže s HE Rijeka na Rječini i TE Rijeka 1 smještenoj uz rafineriju na Urinju, na istoku grada. Ova dva objekta ukupno proizvode 1.900 GWh elektroenergije. Najvažnija industrijska grana Rijeke je prerada nafte i proizvodnja naftnih derivata. Gradi se naftovod s otoka Krka u pravcu Zagreba i prema Mađarskoj. Brodogradnja je druga vodeća industrijska grana u Rijeci.